Istorijski i savremeni položaj konoplje
Od jedne od najstarijih poljoprivrednih kultura, preko prohibicije, do savremenog regulatornog vrednovanja
Sažetak
Konoplja je jedna od najstarijih biljaka koje je čovjek uzgajao radi vlakna, hrane, ulja i drugih korisnih proizvoda. Hiljadama godina bila je dio poljoprivrede, zanatstva, tekstilne proizvodnje, pomorstva i tradicionalne medicine. Važnu ulogu imala je i u kolonijalnoj Americi, gdje je javna vlast podsticala njen uzgoj, kao i na prostoru bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine.
Tokom prve polovine XX vijeka konoplja je još uvijek razmatrana kao sirovina za papir, tekstil, plastiku, gorivo i industrijske kompozite. Eksperimentalni automobil koji je Henry Ford predstavio 1941. godine pokazao je mogućnost povezivanja poljoprivrednih sirovina i automobilske industrije, iako popularne tvrdnje da je vozilo bilo gotovo u cijelosti izrađeno od konoplje i pokretano isključivo gorivom od konoplje nisu dovoljno dokumentovane.
Savremeni položaj konoplje oblikovan je prvenstveno tokom XX vijeka, kada su različiti oblici biljke postepeno podvedeni pod širok režim kontrole opojnih droga. Takav pristup dugo nije dovoljno razlikovao industrijsku konoplju, medicinsku primjenu, proizvode bez opojnog djelovanja i psihoaktivnu upotrebu kanabisa.
Posljednjih decenija ponovo se uspostavljaju te razlike. Industrijska konoplja razvija se kao poljoprivredna i industrijska sirovina, medicinska upotreba uređuje se posebnim propisima, a pojedine države preispituju kaznenu politiku prema korisnicima.
Istorija konoplje zato nije priča o biljci koja je tek nedavno postala korisna. To je priča o biljci čije su brojne, odavno poznate namjene bile potisnute jedinstvenim prohibicijskim pristupom, a čiji se položaj danas ponovo uređuje prema stvarnim svojstvima, namjeni i rizicima pojedinih oblika njene upotrebe.
- Jedna od najstarijih kultivisanih biljaka
Konoplja pripada biljkama koje čovjek koristi od najranijih razdoblja organizovane poljoprivrede i tekstilne proizvodnje. Arheološki nalazi i istorijska istraživanja upućuju na njeno prisustvo u ljudskim zajednicama prije više hiljada godina, posebno na prostoru Azije, odakle se njena upotreba postepeno širila prema Evropi i drugim dijelovima svijeta.
Zbog dugog kontinuiteta uzgoja konoplja se ubraja među najstarije biljke korištene za proizvodnju vlakna. Od nje su izrađivani tkanina, užad, mreže, vreće, obuća i papir, dok su sjeme i ulje korišteni u ishrani. Savremeni naučni pregledi potvrđuju da se industrijska konoplja može koristiti za proizvodnju tekstila, papira, hrane, biorazgradive plastike, boja, stočne hrane i različitih drugih proizvoda.
Čvrstoća i otpornost vlakna bile su naročito značajne prije razvoja masovne proizvodnje pamuka i pojave sintetičkih materijala. Konopljino vlakno bilo je pogodno za izradu brodske užadi, jedara, ribarskih mreža, vreća i izdržljivog platna. Njena upotreba bila je usko povezana sa razvojem pomorstva, jer su jedrenjaci zahtijevali velike količine čvrstih vlakana.
Sjeme konoplje koristilo se kao hrana i izvor ulja, dok su pojedini dijelovi biljke primjenjivani u tradicionalnoj medicini. Biljka se mogla uključiti u lokalnu poljoprivrednu proizvodnju, a njena prerada povezivala je ratarstvo, kućnu radinost, zanatstvo i trgovinu.
Zbog toga istorijski položaj konoplje nije moguće svesti na istoriju jedne psihoaktivne supstance. Ona je hiljadama godina postojala kao korisna biljka, mnogo prije nego što je tokom XX vijeka postala prvenstveno predmet propisa o opojnim drogama.
To ne znači da njena psihoaktivna svojstva ranije nisu bila poznata. Različiti oblici biljke korišteni su i u medicinske, obredne i druge svrhe. Međutim, činjenica da su pojedini pripravci mogli imati psihoaktivno djelovanje nije poništavala njenu istovremenu ulogu poljoprivredne, prehrambene i tekstilne kulture.
Istorija konoplje zato pokazuje da jedno svojstvo biljke ne treba određivati pravni položaj svih njenih sorti, dijelova, proizvoda i načina upotrebe.
- Konoplja kao strateška kultura u Americi
Značaj konoplje bio je naročito izražen u državama čija je trgovina zavisila od brodogradnje i pomorstva. Zbog velike potražnje za užadima, jedrima i drugim proizvodima od vlakna, vlasti su u pojedinim razdobljima podsticale njen uzgoj i nastojale smanjiti zavisnost od uvoza.
Takav primjer nalazimo u kolonijalnoj Americi. U Virginiji su tokom XVII i XVIII vijeka postojale mjere kojima se proizvodnja konoplje podsticala novčanim premijama, otkupom i drugim povlasticama. Konoplja je, zajedno sa drugim važnim tržišnim kulturama, u određenim okolnostima mogla biti prihvaćena i za izmirenje javnih davanja.
Ovaj podatak ne znači da je konoplja u svim američkim kolonijama bila opšte sredstvo plaćanja niti da se njome mogao platiti svaki porez. Njegov značaj je drugačiji: biljka je smatrana dovoljno vrijednom, traženom i strateški važnom da je javna vlast podstiče i prihvata kao robu kojom se mogu izmiriti određene obaveze.
Među poznatim uzgajivačima bio je i George Washington. Njegovi dnevnici i izvještaji sa imanja sadrže podatke o uzgoju i preradi konoplje kao vlaknaste kulture. Dokumenti iz zbirke Kongresne biblioteke potvrđuju da su se na njegovim imanjima, pored žitarica i lana, uzgajala i prerađivala vlakna konoplje.
To pokazuje da uzgoj konoplje nije bio rubna pojava, nego dio redovne poljoprivredne ekonomije tadašnje Virginije.
Konoplja i industrijska proizvodnja u XX vijeku
Privredna upotreba konoplje u Sjedinjenim Američkim Državama nije prestala završetkom kolonijalnog perioda. I tokom prve polovine XX vijeka konopljino vlakno imalo je stvarnu ili potencijalnu primjenu u proizvodnji užadi, platna, papira, izolacionih materijala, plastike i industrijskih kompozita.
Posebno je značajno nastojanje Henryja Forda da poveže poljoprivredu i automobilsku industriju. Ford je smatrao da poljoprivredne sirovine ne trebaju služiti samo proizvodnji hrane nego da se mogu koristiti i za izradu plastike, automobilskih dijelova i obnovljivih goriva.
Njegova kompanija istraživala je industrijsku primjenu soje i drugih jednogodišnjih biljaka. Cilj je bio da poljoprivrednici dobiju nova tržišta za svoje proizvode, a industrija obnovljive sirovine koje bi mogle zamijeniti dio metala i materijala na bazi nafte.
Vrhunac tih istraživanja bio je eksperimentalni automobil predstavljen 1941. godine, poznat kao „Soybean Car“ ili automobil od poljoprivredne plastike.
Vozilo nije bilo gotovo potpuno izrađeno od konoplje. Imalo je čeličasti cjevasti okvir na koji je bilo pričvršćeno četrnaest plastičnih karoserijskih panela. Prema podacima muzeja The Henry Ford, automobil je bio težak oko 2.000 funti, približno 1.000 funti manje od tadašnjeg automobila sa uobičajenom čeličnom karoserijom.
Tačan sastav plastičnih panela nije sačuvan. Jedan tadašnji opis navodio je da su u materijalu, pored drugih sastojaka, korišteni soja, pšenica, konoplja, lan i ramija. Međutim, Lowell Overly, koji je neposredno učestvovao u izradi automobila, kasnije je tvrdio da je osnovu materijala činilo sojino vlakno povezano fenolnom smolom. Muzej zbog toga izričito navodi da tačna formula panela danas nije poznata.
Nije stoga opravdano ovaj automobil predstavljati kao vozilo čija je karoserija dokazano bila izrađena pretežno ili isključivo od konoplje.
Njegov istorijski značaj ipak je veliki. Fordov eksperiment pokazao je da se biljna vlakna mogu koristiti za ojačavanje lakih kompozitnih materijala u automobilskoj industriji. Osnovna ideja bila je da se dio metala zamijeni sirovinama koje se mogu obnavljati svake poljoprivredne sezone, da se smanji masa vozila i da poljoprivreda dobije nova industrijska tržišta.
Ford je istovremeno zagovarao razvoj etilnog alkohola proizvedenog od poljoprivrednih sirovina kao pogonskog goriva. U popularnim prikazima često se tvrdi da je eksperimentalni automobil koristio isključivo gorivo proizvedeno od konoplje. Za tako određenu tvrdnju nema dovoljno pouzdane dokumentacije.
Preciznije je reći da je automobil bio dio šire Fordove zamisli o vozilima napravljenim uz pomoć poljoprivrednih sirovina i pokretanim obnovljivim alkoholnim gorivima koja se mogu dobiti iz različitih vrsta biomase.
Razvoj tog koncepta zaustavljen je ulaskom Sjedinjenih Američkih Država u Drugi svjetski rat, ograničenjem civilne automobilske proizvodnje i kasnijim oslanjanjem industrije na čelik, naftu i sintetičke materijale. Eksperimentalno vozilo nije sačuvano niti je ušlo u serijsku proizvodnju.
Savremena primjena konoplje u automobilskoj industriji
Fordov eksperiment nije neposredni početak današnje proizvodnje automobilskih dijelova od konoplje, ali predstavlja rani primjer ideje koja je ponovo postala aktuelna: biljna vlakna mogu se koristiti kao ojačanje plastičnih i drugih kompozitnih materijala.
U savremenoj automobilskoj industriji konoplja se ne koristi za izradu gotovo cijelog automobila. Njena vlakna mogu biti dio kompozitnih materijala od kojih se izrađuju unutrašnje obloge vrata, dijelovi instrument-table, obloge prtljažnika, nasloni, izolacioni i zvučno-apsorpcioni elementi i drugi nenoseći dijelovi vozila.
Prednost takvih materijala može biti u manjoj masi, obnovljivom porijeklu i mogućnosti zamjene dijela staklenih ili sintetičkih vlakana. Konoplja se zato danas istražuje i koristi kao jedna od prirodnih sirovina za automobilske kompozite, zajedno sa lanom, kenafom, jutom i drugim biljnim vlaknima.
Ne postoje, međutim, pouzdani podaci na osnovu kojih bi se moglo općenito tvrditi da se u Sjedinjenim Američkim Državama serijski proizvode automobili čiji je veliki dio ukupne konstrukcije izrađen od konoplje. Preciznije je reći da postoje istraživanja, razvojni projekti, prototipovi i pojedinačne primjene konopljinih kompozita u automobilskim dijelovima.
Istorijska veza između konoplje i automobilske industrije zato nije priča o automobilu potpuno izrađenom od jedne biljke. Njena stvarna vrijednost je u tome što pokazuje dugotrajan pokušaj povezivanja poljoprivrede, obnovljivih sirovina i industrijske tehnologije — ideju koja je u uslovima potrebe za lakšim materijalima i održivijom proizvodnjom ponovo veoma savremena.
- Konoplja na prostoru bivše Jugoslavije
Konoplja je imala dugu tradiciju uzgoja i na prostoru jugoistočne Evrope. U seoskim domaćinstvima služila je za proizvodnju vlakna, platna, užadi, vreća i drugih predmeta svakodnevne upotrebe, dok su sjeme i ulje imali prehrambenu i privrednu vrijednost.
Istraživanja tradicionalne upotrebe konoplje na Balkanu pokazuju da je najčešće korištena za proizvodnju vlakna, u medicinske svrhe i kao hrana.
Na području kasnije Jugoslavije uzgoj je iz kućne i zanatske proizvodnje prerastao u značajnu poljoprivredno-industrijsku djelatnost. Naročito važna proizvodna područja nalazila su se u Vojvodini, Slavoniji, Baranji i Srijemu, gdje su postojali povoljni prirodni uslovi, razvijeno ratarstvo i pogoni za močenje i preradu stabljike.
Između dva svjetska rata Kraljevina Jugoslavija ubrajala se među važne evropske proizvođače i izvoznike konoplje. Poslije Drugog svjetskog rata proizvodnja je dodatno razvijana u okviru planske privrede.
Vrhunac proizvodnje zabilježen je krajem četrdesetih godina XX vijeka. Prema pojedinim istorijskim podacima, ukupna površina pod konopljom u Jugoslaviji 1949. godine prelazila je 100.000 hektara. Tadašnji američki izvještaj navodio je da se Jugoslavija nalazila na trećem mjestu u svijetu po proizvodnji konoplje, dok drugi istorijski pregled za 1949. godinu navodi površinu od 108.215 hektara.
Takav obim proizvodnje zahtijevao je više od tradicionalnog seoskog uzgoja. Postojale su kudeljare i drugi pogoni za preradu, organizovan otkup, selekcija sorti i stručna istraživanja. Konoplja je bila sirovina tekstilne industrije i važan dio poljoprivredne proizvodnje pojedinih krajeva.
Pad proizvodnje nije nastupio zato što je biljka odjednom izgubila upotrebnu vrijednost. Na njega su uticali razvoj jeftinijih sintetičkih vlakana, promjene u tekstilnoj industriji, zahtjevnost primarne prerade, promjene poljoprivredne politike i sve snažnije povezivanje različitih oblika konoplje sa međunarodnim režimom kontrole droga. Istorijski pregledi proizvodnje u Slavoniji i Baranji posebno ukazuju na potiskivanje konopljinog vlakna sintetičkim materijalima tokom druge polovine XX vijeka.
Iskustvo bivše Jugoslavije ima poseban značaj za današnju raspravu. Ono pokazuje da industrijska konoplja na ovom prostoru nije nepoznata ili uvezena kultura, nego nekada razvijena poljoprivredna i industrijska djelatnost čija je proizvodna tradicija vremenom prekinuta.
- Konoplja u Bosni i Hercegovini
Konoplja se uzgajala i u Bosni i Hercegovini, prije svega u okviru tradicionalnog seoskog domaćinstva i kućne tekstilne proizvodnje.
Od njenog vlakna izrađivani su platno, dijelovi odjeće, konopci, vreće i drugi upotrebni predmeti. Proizvodnja je bila povezana sa kućnom radinošću i obuhvatala je uzgoj biljke, odvajanje vlakna, sušenje, lomljenje, češljanje, predenje i tkanje.
Za vlakno konoplje i njegove različite oblike koristili su se nazivi poput kudjelje i kučine, zavisno od područja, načina obrade i faze prerade.
Takav proces zahtijevao je znanje koje se prenosilo unutar porodice i lokalne zajednice. Konoplja zato nije bila samo poljoprivredna kultura nego i dio tradicionalnog načina proizvodnje, podjele poslova u domaćinstvu i materijalne kulture sela.
U poređenju sa velikim proizvodnim područjima Vojvodine, Slavonije i Baranje, Bosna i Hercegovina nije imala jednako izraženu ulogu u ukupnoj jugoslavenskoj industrijskoj proizvodnji konoplje. Istorijski pregledi ukazuju da se središte industrijskog uzgoja i prerade nalazilo prije svega u Vojvodini i okolnim područjima, a ne u Bosni i Hercegovini.
Njena istorijska važnost u Bosni i Hercegovini više se ogledala u lokalnom uzgoju, domaćoj preradi i proizvodnji predmeta za potrebe domaćinstva.
Zbog nedostatka sistematizovanih statističkih i arhivskih istraživanja ne bi bilo opravdano bez dodatnih izvora iznositi precizne tvrdnje o ukupnim površinama pod konopljom, količinama proizvodnje ili broju prerađivačkih pogona u Bosni i Hercegovini.
Ipak, postojeći istorijski i etnografski podaci dovoljni su za zaključak da konoplja ni na ovom području nije nova niti strana biljka.
Njena rehabilitacija zato se može posmatrati i kao obnavljanje prekinutog domaćeg znanja i proizvodne tradicije, prilagođenih savremenim standardima uzgoja, prerade, kontrole kvaliteta i zaštite javnog zdravlja.
- Od korisne kulture do predmeta prohibicije
Promjena položaja konoplje naročito se intenzivira tokom prve polovine XX vijeka. U tom periodu jačaju međunarodni i nacionalni sistemi kontrole opojnih droga, a kanabis se sve češće uređuje prvenstveno kao pitanje krivične politike, policijskog nadzora i javnog zdravlja.
Kulminaciju tog razvoja predstavlja Jedinstvena konvencija Ujedinjenih nacija o opojnim drogama iz 1961. godine. Konvencija je kanabis i smolu kanabisa uključila u međunarodni sistem kontrole, ali je istovremeno odvojila uzgoj biljke namijenjen isključivo industrijskim potrebama — vlaknima i sjemenu — ili hortikulturnim svrhama od uzgoja radi proizvodnje opojnih droga.
Ta razlika je veoma važna. Međunarodno pravo nije zahtijevalo da se svaka biljka konoplje i svaki njen oblik tretiraju jednako.
Ipak, u praksi su mnoge države uspostavile široke zabrane ili složene administrativne režime koji su otežavali ne samo neovlaštenu proizvodnju psihoaktivnog kanabisa nego i zakonit razvoj industrijske, prehrambene, naučne i medicinske primjene.
Pravni režim tako je često bio širi od stvarnih rizika koje je trebalo kontrolisati.
Uz zakonska ograničenja razvila se i snažna društvena stigma. Naziv biljke postao je gotovo automatski povezan sa drogama, kriminalom i zavisnošću. U javnom govoru izgubila se razlika između poljoprivrednika koji uzgaja industrijsku sortu, pacijenta koji koristi odobreni lijek, punoljetnog korisnika psihoaktivnog kanabisa i organizovanog kriminalnog tržišta.
Kada se različite pojave označe istim nazivom i podvrgnu gotovo istom društvenom sudu, nastaje regulatorna nepreciznost. Tada zabrane više ne pogađaju samo rizična ponašanja nego ograničavaju i djelatnosti koje se mogu zakonito, korisno i bezbjedno organizovati.
- Šta je prohibicijski pristup potisnuo
Širok režim zabrane nije uklonio konoplju iz društva. On je, prije svega, promijenio način na koji se o njoj govori, ko je može proizvoditi i pod kojim uslovima, koja se naučna istraživanja provode i gdje se odvija njeno tržište.
Industrijska proizvodnja bila je ograničena ili opterećena dozvolama, zabranama i neizvjesnim tumačenjem propisa. Medicinska istraživanja i dostupnost određenih terapija razvijali su se sporije. Proizvodi od sjemena, vlakna i drugih dijelova biljke često su posmatrani kroz prizmu propisa o opojnim drogama, čak i kada nisu imali opojno djelovanje.
Istovremeno, potražnja za psihoaktivnim kanabisom nije nestala. U najvećoj mjeri prešla je na nezakonito tržište, na kojem nema pouzdane kontrole sastava proizvoda, načina proizvodnje, prisustva štetnih materija, prodaje maloljetnicima niti odgovornosti proizvođača i distributera.
Zbog toga se istorijski učinak prohibicije ne može mjeriti samo brojem zabrana, zapljena i krivičnih postupaka. Potrebno je posmatrati i šire posljedice:
– gubitak ili usporavanje razvoja zakonitih industrijskih djelatnosti;
– slabljenje domaćeg znanja o uzgoju i preradi;
– prebacivanje velikog dijela tržišta u nezakonite tokove;
– kažnjavanje korisnika bez nužnog uklanjanja ili znatnog smanjenja dostupnosti;
– otežavanje medicinskog i naučnog istraživanja;
– stvaranje društvene stigme koja je zahvatila i oblike upotrebe bez psihoaktivnog učinka.
Istorijsko sagledavanje nije pokušaj idealizovanja prošlosti. Ono omogućava da se vidi da današnji regulatorni položaj konoplje nije prirodno i nepromjenjivo stanje, nego rezultat određenih političkih i pravnih izbora.
Ako su ti izbori proizvodili nepotrebne zabrane, pravnu nejasnoću ili nesrazmjerne posljedice, legitimno ih je preispitati.
- Savremeni povratak razlikovanju
Najvažnija karakteristika savremenog pristupa jeste ponovno uspostavljanje razlika.
Industrijska konoplja više se ne posmatra isključivo kroz propise o opojnim drogama, nego i kao poljoprivredna kultura i industrijska sirovina.
U Evropskoj uniji njen uzgoj uređen je pravilima zajedničke poljoprivredne politike. Za ostvarivanje određenih prava uzgajivači moraju koristiti certificirano sjeme sorti iz zajedničkog kataloga, a sorte moraju imati sadržaj THC-a ispod propisane granice od 0,3 posto. Evropska komisija ističe primjene konoplje u tekstilnoj, građevinskoj, prehrambenoj, kozmetičkoj i drugim industrijama.
Takav režim pokazuje da kontrola ne mora značiti zabranu. Država može utvrditi dopuštene sorte, propisati porijeklo sjemena, voditi registre proizvođača, kontrolisati sadržaj THC-a i nadzirati promet, a da istovremeno omogući razvoj poljoprivredne proizvodnje.
Slično razlikovanje razvija se u oblasti medicine. Nakon naučne procjene Svjetske zdravstvene organizacije, Komisija Ujedinjenih nacija za opojne droge je u decembru 2020. godine uklonila kanabis i smolu kanabisa iz najrestriktivnije kategorije međunarodne kontrole, priznajući njihovu medicinsku vrijednost. Kanabis je ostao pod međunarodnim nadzorom, ali više nije bio svrstan u kategoriju koja je istovremeno podrazumijevala izuzetnu opasnost i odsustvo terapijske vrijednosti.
Ova promjena ima i šire značenje. Pokazuje da se međunarodni sistem kontrole može mijenjati kada naučna saznanja pokažu da ranija klasifikacija nije dovoljno precizna.
Savremeni pristup zato ne polazi od pitanja da li je konoplja u cjelini „dobra“ ili „loša“. Polazi od konkretnijih pitanja:
Koja sorta se uzgaja?
Koliki je sadržaj THC-a?
Koji dio biljke se koristi?
Da li je namjena industrijska, prehrambena, medicinska ili psihoaktivna?
Ko je proizvođač i pod kakvim nadzorom posluje?
Kome je proizvod namijenjen?
Koji su stvarni rizici i kojim se mjerama mogu kontrolisati?
Upravo takva pitanja čine osnovu ozbiljne regulacije.
- Različiti putevi savremenih reformi
Savremene reforme ne odvijaju se svuda na isti način. Države biraju različite modele u zavisnosti od pravnog sistema, političkih okolnosti, zdravstvene politike i društvenih prioriteta.
Najšire prihvaćen pravac odnosi se na industrijsku konoplju. Njen uzgoj dopušta se uz propisane sorte, granične vrijednosti THC-a, certificirano sjeme, prijavu proizvodnje i odgovarajući nadzor.
Drugi pravac odnosi se na medicinsku upotrebu. U takvim sistemima uređuju se medicinske indikacije, ovlašteni ljekari, način propisivanja i izdavanja, standardi kvaliteta, proizvodnja ili uvoz i nadzor nad lijekovima i drugim preparatima.
Treći pravac obuhvata dekriminalizaciju posjedovanja manjih količina za ličnu upotrebu. Dekriminalizacija ne znači nužno da je određeno ponašanje postalo potpuno dopušteno. Ona najčešće znači da se umjesto krivične kazne primjenjuju prekršajne, upravne, zdravstvene ili druge mjere.
Četvrti, uži krug reformi obuhvata zakonski uređenu dostupnost kanabisa punoljetnim osobama izvan medicinskog sistema. Modeli se međusobno razlikuju: od ograničenog ličnog uzgoja i neprofitnih udruženja do licencirane proizvodnje i prodaje.
Zajedničko tim reformama nije potpuno odsustvo kontrole. Njihov smisao je da neprecizan sistem opšte zabrane zamijene pravilima koja odgovaraju konkretnoj vrsti upotrebe.
Regulacija može uključivati starosna ograničenja, zabranu oglašavanja, kontrolu sastava i jačine proizvoda, upozorenja o rizicima, zabranu upravljanja vozilom pod uticajem, ograničenja mjesta upotrebe, praćenje tržišta i stroge sankcije za prodaju maloljetnicima.
Savremena alternativa prohibiciji zato nije pravna praznina. Alternativa je diferenciran, provjerljiv i odgovoran sistem.
- Od moralne ocjene prema upravljanju rizicima
Jedna od najvećih promjena u savremenom položaju konoplje jeste prelazak sa moralnog označavanja biljke na procjenu konkretnih rizika.
Takav pristup ne zanemaruje moguće štetne posljedice psihoaktivne upotrebe. Posebna zaštita potrebna je maloljetnicima, trudnicama, osobama sa određenim zdravstvenim rizicima, učesnicima u saobraćaju i radnicima na poslovima kod kojih bi smanjena sposobnost mogla ugroziti njih ili druge osobe.
Međutim, postojanje rizika samo po sebi ne određuje kakva mjera mora biti primijenjena. Gotovo svaka društveno uređena djelatnost nosi određene rizike. Zadatak zakonodavca jeste da utvrdi njihovu prirodu i stepen, a zatim izabere mjeru koja je djelotvorna i srazmjerna.
Zabrana može biti opravdana za određene proizvode, načine prodaje ili ponašanja. Za druge situacije primjereniji mogu biti licenciranje, medicinski nadzor, ograničenje količine, kontrola kvaliteta, oporezivanje, edukacija ili prekršajna odgovornost.
Upravljanje rizicima zahtijeva i praćenje rezultata. Dobar regulatorni sistem ne završava donošenjem zakona. Potrebno je prikupljati podatke o zdravstvenim posljedicama, dostupnosti maloljetnicima, saobraćajnoj bezbjednosti, nezakonitom tržištu, poljoprivrednoj proizvodnji i privrednim učincima, a zatim na osnovu tih podataka mijenjati pravila.
Time se pitanje konoplje premješta iz prostora simboličke politike u prostor odgovorne javne uprave.
- Zašto je istorijsko iskustvo važno za Bosnu i Hercegovinu
Bosna i Hercegovina ne mora preuzeti nijedan strani model u cjelini. Njeno ustavno uređenje, podjela nadležnosti, poljoprivredna struktura, zdravstveni sistem i kapaciteti nadzornih organa zahtijevaju vlastita rješenja.
Ipak, istorijsko i savremeno iskustvo drugih država pokazuje nekoliko važnih činjenica.
Prvo, konoplja nije jedinstven proizvod niti jedinstven pravni problem. Industrijska biljka, prehrambeni proizvod, lijek, medicinski preparat i psihoaktivni proizvod ne mogu se uređivati potpuno istim pravilima.
Drugo, međunarodni režim kontrole ne sprečava razvoj industrijske konoplje niti medicinsku i naučnu primjenu pod odgovarajućim nadzorom.
Treće, savremeni evropski poljoprivredni propisi pokazuju da se industrijska konoplja može razvijati uz certificirane sorte, nadzor proizvodnje i mjerljive granične vrijednosti THC-a, bez odustajanja od javne kontrole.
Četvrto, međunarodno priznanje medicinske vrijednosti kanabisa potvrđuje da pravna klasifikacija treba pratiti naučna saznanja, a ne ostati trajno vezana za procjene donesene u drugačijim istorijskim okolnostima.
Peto, istorija bivše Jugoslavije pokazuje da industrijska konoplja na ovom prostoru nije egzotična kultura niti proizvod savremenog političkog trenda. Bila je važan dio poljoprivredne i industrijske proizvodnje, dok je u Bosni i Hercegovini imala svoje mjesto u tradicionalnom domaćinstvu i preradi vlakna.
Šesto, kaznena politika prema korisnicima nije jedini mogući odgovor. Zdravstvene, socijalne, prekršajne i regulatorne mjere mogu u određenim situacijama biti primjerenije i djelotvornije od krivičnog progona.
Za Bosnu i Hercegovinu osnovno pitanje zato nije da li treba nekritički slijediti najrestriktivnije ili najliberalnije države. Pitanje je da li postojeći propisi dovoljno precizno razlikuju zakonite i korisne djelatnosti od ponašanja koja predstavljaju stvarnu opasnost.
- Rehabilitacija kao ispravljanje istorijske neravnoteže
Rehabilitacija konoplje ne znači povratak u prošlost niti obnavljanje svih nekadašnjih načina upotrebe. Ona znači ispravljanje neravnoteže nastale kada je jedna složena biljka gotovo u potpunosti određena prema samo jednom njenom svojstvu.
Ta neravnoteža može se ispraviti jasnim razlikovanjem:
– industrijske konoplje od kanabisa sa visokim sadržajem THC-a;
– prehrambenih i kozmetičkih proizvoda od psihoaktivnih proizvoda;
– medicinske primjene od upotrebe bez medicinske indikacije;
– punoljetnog korisnika od osobe koja prodaje maloljetnicima;
– zakonitog uzgoja pod nadzorom od organizovane nezakonite proizvodnje;
– povrede administrativnih pravila od ozbiljnog kriminalnog djelovanja.
Takvo razlikovanje nije popuštanje kontrole. Ono kontrolu čini preciznijom.
Kada država jednako tretira bitno različite pojave, ona troši resurse na nadzor djelatnosti koje bi mogle biti zakonite, dok se ozbiljni rizici nastavljaju razvijati na nezakonitom tržištu.
Kada uspostavi različite režime prema namjeni i stepenu opasnosti, država može istovremeno podsticati poljoprivredu, omogućiti medicinsku primjenu, zaštititi maloljetnike i usmjeriti represivne kapacitete prema ponašanjima koja zaista ugrožavaju druge.
Zaključak
Istorijski položaj konoplje pokazuje da ona nije oduvijek bila posmatrana prvenstveno kao predmet krivičnog prava. Hiljadama godina bila je poljoprivredna kultura, industrijska sirovina, hrana, izvor ulja i dio tradicionalne medicine.
U kolonijalnoj Americi njen uzgoj podsticala je javna vlast, a uzgajali su je i istaknuti zemljoposjednici poput Georgea Washingtona. Tokom prve polovine XX vijeka razmatrana je kao sirovina za papir, plastiku, kompozite i obnovljiva goriva.
Fordov eksperimentalni automobil iz 1941. godine nije bio automobil gotovo potpuno izrađen od konoplje, ali jeste predstavljao važan rani pokušaj korištenja poljoprivrednih sirovina u automobilskoj proizvodnji. Njegova osnovna ideja — povezivanje poljoprivrede, obnovljivih materijala i industrije — danas je ponovo aktuelna.
Konoplja je imala značajnu ulogu i na prostoru bivše Jugoslavije, koja se sredinom XX vijeka ubrajala među vodeće svjetske proizvođače. U Bosni i Hercegovini bila je dio tradicionalnog seoskog domaćinstva, proizvodnje vlakna i kućne radinosti.
Tokom XX vijeka njen položaj ipak je pretežno određen politikom međunarodne i nacionalne prohibicije. U tom procesu različite sorte, proizvodi i namjene često su podvedeni pod isti društveni i pravni okvir.
Savremeni razvoj pokazuje suprotan pravac. Industrijska konoplja ponovo se uređuje kao poljoprivredna i industrijska kultura. Medicinska vrijednost kanabisa međunarodno je priznata. Pojedine države mijenjaju kaznenu politiku prema korisnicima i razvijaju regulatorne modele zasnovane na javnom zdravlju, kontroli kvaliteta i zaštiti maloljetnika.
Rehabilitacija konoplje zato nije zahtjev da se zanemare njeni rizici. To je zahtjev da se istorijski nastala generalizacija zamijeni savremenim, stručnim i diferenciranim uređenjem.
Konoplja treba biti pravno vrednovana prema tome šta se uzgaja, za koju namjenu, pod kakvim uslovima i sa kakvim stvarnim posljedicama — a ne samo prema stigmi koja je obilježila jedan period njene duge istorije.
