PREDMET ZUBAC protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 40160/12)

KONAČNA DRUGOSTEPENA PRESUDA od 05.04.2018. 

SENTENCE: 

TERET ŠTETNIH POSLJEDICA NASTALIH ZBOG GREŠAKA POČINJENIH TOKOM POSTUPKA PRED DOMAĆIM ORGANIMA, KOJE SE TIČU OGRANIČAVANJA PRAVA NA PRISTUP SUDU, PO PRAVILU, TREBA DA SNOSI ONA STRANA KOJA JE GREŠKU POČINILA (TJ. ILI PODNOSILAC ZAHTJEVA, ILI DRŽAVA PROTIV KOJE JE ZAHTJEV PODNESEN) 

AKO SU GREŠKE U POSTUPKU POČINILE OBJE STRANE,TADA NE POSTOJI JASNO PRAVILO U SUDSKOJ PRAKSI ESLJP U POGLEDU PITANJA NA KOGA TREBA STAVITI TERET, I TADA OCJENA O TOME DA LI JE DOŠLO DO NESRAZMJERNOG OGRANIČENJA PRAVA NA PRISTUP SUDU ZAVISI O SVIM OKOLNOSTIMA KONKRETNOG SLUĆAJA U CJELINI. 

OGRANIČENJE PRAVA NA PRISTUP SUDU JE NESRAZMJERNO UKOLIKO JE NEDOPUŠTENOST PRAVNOG SREDSTVA REZULTAT PRIPISIVANJA GREŠKE PODNOSIOCU ZAHTJEVA ZA KOJU ON NIJE OBJEKTIVNO ODGOVORAN. 

POSTUPAK I ČINJENICE PREDMETA: 

Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu zahtjeva Vesne Zubac protiv Republike Hrvatske. 

Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da u građanskom postupku, pokrenutom po tužbi njenog supruga (koji je u međuvremenu umro, a podnositeljica zahtjeva preuzela parnični postupak) za utvrđivanje ništavosti ugovora  o zamjeni kuća, a koji se vodio pred nižestepenim sudovima, nije imala pristup Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, i da je to u suprotnosti sa zahtjevima člana 6., stav 1. Evropske Konvencije o dljudskim pravima. 

Dana 06.09.2016. godine Vijeće drugog Odjeljenja tog Suda donijelo je raniju (prvostepenu) presudu kojom je, većinom glasova, presudilo da je u tom predmetu došlo do povrede člana 6., stava 1. Konvencije. 

Dana 11.01.2017. godine Vlada Republike Hrvatske zatražila je da se predmet uputi Velikom vijeću u skladu s članom 43. Konvencije. 

Veliko vijeće je dana 05.04.2018. godine donijelo predmetnu (drugostepenu) presudu kojom je ocijenilo da se ne može reći da je sporna odluka Vrhovnog suda predstavljala nesrazmjernu prepreku koja narušava samu bit prava podnositeljice zahtjeva na pristup sudu, zajamčenog na osnovu člana 6., stav 1. Konvencije, niti da je njome prekoračena domaća sloboda procjene, zbog čega je jednoglasno presudilo da u tom predmetu nije došlo do povrede člana 6., stav 1. Konvencije, jer je ocijenilo da je da su se greške u ovom konkretnom postupku mogle izbjeći od samog početka, i da se one, uglavnom i objektivno, mogu pripisati podnositeljici zahtjeva, zbog čega su i štetne posljedice tih grešaka takođe na njenoj strani.

Iz obrazloženja presude Evropskog suda za ljudska prava: 

U stavu 90. presude Evropski sud za ljudska prava ističe da je često odlučivao o pitanju srazmjernosti utvrđivanjem grešaka nastalih tokom postupka koje su, na kraju, spriječile podnosioca zahtjeva da uživa pravo pristupa sudu, kao i o pitanju da li je podnosiocu zahtjeva nametnut prekomjeran teret u odnosu na te greške. 

U slučaju kada se predmetna greška u postupku dogodila samo na jednoj strani, odnosno na strani podnosioca zahtjeva ili nadležnih vlasti, a posebno sud(ov)a, zavisno od slučaja, Sud je obično bio sklon teret staviti na onoga ko je grešku i počinio (vidi, primjerice, Laskowska protiv Poljske, br. 77765/01, stavovi 60. - 61., 13.03.2007.; predmet Jovanović, stav 46. in fine; Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, stavovi 46. - 47., 30.04.2014.; predmet Egić, stav 57.; i Sefer Yılmaz i Meryem Yılmaz protiv Turske, br. 611/12, stavovi 72. - 73., 17.11.2015.). 

U stavu 91. Evropski sud za ljudska prava dalje ističe da su problematičnije one situacije u kojima su se greške u postupku dogodile i na strani podnosioca zahtjeva i na strani nadležnih vlasti, osobito sud(ov)a, te da u takvim slučajevima ne postoji jasno pravilo u sudskoj praksi Suda u pogledu pitanja na koga treba staviti teret, zbog čega ocjena o tome tada zavisi o svim okolnostima predmeta u cjelini. 

U stavu 121. Evropski sud za ljudska prava zaključuje da podnositeljica zahtjeva, koja je bila pravno zastupana u domaćem postupku, nije primijenila potrebnu revnost kada je nastojala povećati vrijednost predmeta spora na način koji nije u skladu s pretpostavkama domaćeg prava, da su se greške u postupku mogle izbjeći od samog početka, te da se one, uglavnom i objektivno, mogu pripisati podnositeljici, zbog čega su i štetne posljedice tih grešaka takođe su na njoj. 

(Iz presude Evropskog suda za ljudska prava od 05.04.2018. godine)