PREDMET NISVETA ZUSTOVIĆ PROTIV HRVATSKE
(Zahtjev br. 27903/15)
PRESUDA od 22.04.2021., konačna 22.07.2021.
SENTENCE:
ODBIJANJE NAKNADE TROŠKOVA U SPOROVIMA PROTIV DRŽAVE MOŽE PREDSTAVLJATI OGRANIČENJE PRISTUPA SUDU I /ILI MEŠANJE U PRAVO SVOJINE.
RIZIK OD BILO KAKVE GREŠKE KOJU UČINI DRŽAVNI ORGAN MORA SNOSITI SAMA DRŽAVA, PA SE GREŠKE NE SMIJU ISPRAVLJATI NA ŠTETU POJEDINACA PREMA KOJIMA SU GREŠKE NAČINJENE.
POSTUPAK I ČINJENICE PREDMETA:
Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu zahtjeva Nisvete Zustović („podnositeljica zahtjeva”) protiv Republike Hrvatske.
Podnositeljica zahtjeva je protiv konačnog rješenja Središnjeg ureda Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, putem njenog sina – advokata, podnijela tužbu Upravnom sudu u Rijeci, kojom je tražila i da joj sud dosudi troškove postupka.
Postupajući po tužbi, Upravni sud je uvažio tužbu podnositeljice zahtjeva, te poništio tužbom osporeno konačno rješenje i predmet vratio tuženom na ponovno rješavanje, ali je odbio njen zahtjev za naknadu troškova iz razloga što je odredbama Zakona o upravnim sporovima koji se primjenjivao u to vrijeme bilo propisano da svaka stranka u postupku snosi svoje troškove.
Protiv te presude, u dijelu odluke o troškovima, podnositeljica zahtjeva je podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je, svojom odlukom, tužbu proglasio neprihvatljivom, tvrdeći da se osporena odluka ne odnosi na meritum predmeta i da, kao takva, nije podložna ocjeni ustavnosti.
Odlučujući o zahtjevu u ovom predmetu Evropski sud za ljudska prava je našao da je u ovom slučaju došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.
Iz obrazloženja presude Evropskog suda za ljudska prava:
“99. Stanje poslije činjenice odbijanja da podnosiocu predstavke nadoknadi sopstvene troškove u sporovima protiv države koji proističu iz djela u vršenju njenih javnih ovlašćenja može takođe predstavljati ograničenje pristupa sudu i /ili mešanje u pravo svojine. U predmetima koji se tiču takvih sporova, u kojima su podnosioci predstavke bili uspješni, ali su ipak ostavljeni da snose svoje troškove, Sud je utvrdio povredu ili člana 1. Protokola br. 1. (vidi Musa Tarhan protiv Turske, br. 12055/17, st. 71-89, 23. oktobra 2018.) ili st. 1. člana 6. Konvencije. Rinkevičius protiv Litvanije, br. 73579/17 i 14620/18, st. 65-74, 18. februar 2020.), podrazumjeva se da je u takvim slučajevima moguće utvrditi kršenje oba člana (vidi stav 98. gore).
- U kontekstu ovakvih sporova, Sud se u predmetu Černius i Rinkevičius pozvao i na opštije načelo da rizik od bilo kakve greške koju učini državni organ mora snositi sama država i da se greške ne smiju ispravljati na štetu dotičnih pojedinaca (ibid, § 71, vidi i Beinarovič i drugi protiv Litvanije,70520). Međutim, troškovi ne smiju nastati nepromišljeno ili bez odgovarajućeg opravdanja (vidi Stankiewicz protiv Poljske, br. 46917).”
(Iz presude Evropskog suda za ljudska prava od 22.04.2021. godine)