Piše: Predrag Krsmanović, advokat, bivši predsjednik upravnog odjeljenja Kantonalnog suda u Tuzli

VIII- UPOREDNA ZAKONSKA RJEŠENJA

Važno je primjetiti da u zakonima koji regulišu poreze u ostatku BiH, kao ni u zakonima susjednih zemalja, ne postoje odredbe slične onima koje su predmet kritike u ovom tekstu, s tim što takve odredbe, u identičnom obliku, ne postoje ni u drugim evropskim zemljama.

Ovo se odnosi kako na odredbe o razrezu poreza, tako i na odredbe o nalogu za plaćanje, prinudnoj naplati, zastari i zasnivanju hipoteke.

Zaključak

Analiza pokazuje da važeći porezni režim u Federaciji BiH stvara prekomjerne rizike za prava poreznih obveznika: nalog za plaćanje djeluje kao nenormirano „rješenje bez obrazloženja“, a njegove automatske posljedice (hipoteka, prinudna naplata, kamata) nastupaju bez efikasne zaštite na strani poreznih obveznika. Dio sadašnje "arhitekture" zastare poreznih obaveza (mogućnost razreza „u bilo koje vrijeme“ i nepotpuno određen institut prekida zastare - „svakom službenom radnjom“), izgleda da odstupa od uobičajenih evropskih standarda i narušava pravnu sigurnost.

Prijedlozi za reforme zasnovani su na uporednim zakonskim rješenjima kakva već postoje u  susjednim i drugim evropskim zemaljama:


1. Terminologija: Termin „razrez“ zamijeniti izrazom "utvrđivanje porezne obaveze" i jasno propisati da se utvrđivanje porezne obaveze (u slučaju kada se ne podnosi porezna prijava) vrši obrazloženim rješenjem, koje sadrži činjenični i pravni osnov.

2. Pravni lijekovi: Protiv svakog akta kojim se utvrđuje ili mijenja porezna obaveza osigurati žalbu sa odgađajućim efektom (osim izuzetaka, uz stroge uslove) i sudsku kontrolu u upravnom sporu.

3. Nalog za plaćanje:

(a) svesti na instrument obračunsko-knjigovodnog usklađivanja bez dispozitivnog dijela i bez mogućnosti prinude naplate, ili ga transformisati u oblik upravnog rješenja, koje sadrži obrazloženje i pouku o pravu na žalbu,

(b) u oba slučaja izostaviti zasnivanje hipoteke.

4. Uslovi za zakonsku hipoteku: Upis i realizaciju hipoteke omogućiti tek nakon davanja obvezniku mogućnosti za sudsko preispitivanje akta kojim se vrši razrez, odnosno utvrđivanje porezne obaveze.

5. Rok zastare razreza: Urediti da rok počinje teći od isteka roka za podnošenje prijave ili od isteka godine u kojoj porezna obaveza iz prijave dospijela na naplatu, uz relativni rok (npr. 5 godina) i apsolutni rok (npr. 10 godina), te ukinuti formulu da se prijava može podnijeti „u bilo koje vrijeme“, osim u jasno regulisanim izuzecima (npr. kod krivičnih djela).

6. Rok zastare naplate: Precizirati početak, zastoj i produženje, a prekid, po pravilu, vezati samo za formalne, obvezniku dostavljene akte (npr. uredno dostavljen poziv/rješenje, zapisnik, itd.), uz obavezno dokumentovanje, te vremenska ograničenja kao kod zastare razreza (relativni rok - npr. 5 godina i apsolutni rok - npr. 10 godina).

7. Prekid zastare: Propisati obavezne standarde obavještavanja, usklađivanja evidencija i dokazne standarde vezane za prekid zastare i postupak prinudne naplate.

Implementacijom navedenih reformi vjerovatno bi se ojačala pravna sigurnost, a posebno proporcionalnost miješanja u imovinska prava poreznih obveznika, uz istovremeno očuvanje fiskalne efikasnosti, kao i usklađivanje ZPU sa evropskim standardima koji se tiču pravičnosti postupka i zaštite prava na imovinu.

NAPOMENA: Ovde je objavljen dio članka, a cijeli tekst objavljen je u časopisu „Pravo i finansije“ broj 10, oktobar 2025. godine