APELACIJA USTAVNOM SUDU BIH JE OČIGLEDNO (PRIMA FACIE) NEOSNOVANA:
- UKOLIKO JOJ MANJKAJU PRIMA FACIE DOKAZI KOJI, SA DOVOLJNOM JASNOĆOM POKAZUJU DA JE NAVEDENA POVREDA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA MOGUĆA, ILI
- AKO ČINJENICE U ODNOSU NA KOJE SE PODNOSI APELACIJA OČIGLEDNO NE PREDSTAVLJAJU KRŠENJE PRAVA KOJE APELANT NAVODI, TJ. AKO APELANT NEMA „OPRAVDAN ZAHTJEV“, ILI
- KADA SE UTVRDI DA APELANT NIJE „ŽRTVA“ KRŠENJA USTAVOM BOSNE I HERCEGOVINE ZAŠTIĆENIH PRAVA.
DA APELACIJA NE BI BILA OCIJENJENA KAO OČIGLEDNO (PRIMA FACIE) NEOSNOVANA, APELANT MORA NAVESTI POVREDU SVOJIH PRAVA KOJE ŠTITI USTAV BIH, A TE POVREDE MORAJU DJELOVATI VJEROVATNO.
USTAVNI SUD BIH NE TREBA POSTUPATI KAO SUD „ČETVRTE INSTANCE“, ZBOG ČEGA NEĆE DOVODITI U PITANJE OCJENU ČINJENIČNIH UTVRĐENJA DOMAĆIH SUDOVA, OSIM AKO SE NJIHOVA UTVRĐENJA MOGU SMATRATI PROIZVOLJNIM ILI OČIGLEDNO NERAZUMNIM.
Iz obrazloženja:
"2. Apelant je, 24. novembra 2008. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Sberbank BH d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 065458 16 Ps 2 od 4. novembra 2016. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 065458 18 Pž 3 od 26. decembra 2018. godine i protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 065458 20 Rev od 3. aprila 2020. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Prema obrazloženju sudova apelant je sa pravnim prednikom tuženog (Volksbank BiH d.d. Sarajevo) 1. decembra 2005. godine zaključio ugovor o otvaranju i vođenju računa za obavljanje platnih transakcija u zemlji (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Tim ugovorom apelant se obavezao da će naloge za plaćanje podnositi na propisanim obrascima, koje će potpisati i ovjeriti ovlaštena lica čiji su Predmet broj: AP-2339/21 2 Odluka o dopustivosti potpisi deponovani kod tužene. Tužena se, s druge strane, obavezala da će po tim nalozima vršiti plaćanja. Dalje je utvrđeno da je S. Ž., u svojstvu apelantovog direktora, u periodu od 2006-2007. godine, imao ovlaštenje apelantovog osnivača R. R. da potpisuje i plaća naloge koji ne prelaze iznos od 1.000,00 KM. Također, utvrđeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 24. maja 2011. godine proizlazi da je apelantov direktor S. Ž. u istom periodu, bez saglasnosti apelantovog osnivača, potpisivao naloge i vršio transakcije sa apelantovog računa koje su prelazile iznos od 1.000,00 KM. U vezi s tim, navedeno je da je u nalazu vještaka konstatovano da je po osnovu takvih naloga izvršena transakcija u ukupnom iznosu od 159.039,45KM. Također je navedeno da apelant nije stavio vještaku na raspolaganje bruto bilans za 2006. i 2007. godinu, te da je vještak konstatovao da u pogledu utroška isplaćenih sredstava, raspolaganja i ukupne analize finansijskog poslovanja tužitelja u spornom periodu, nije mogao dati potpun nalaz.
- Cijeneći da je na apelantu bio teret dokazivanja da je pretrpio štetu zbog toga što je tuženi prekršio ugovorene obaveze, te da apelant nije dokazao ovakvu svoju tvrdnju ni finansijskim vještačenjem, sudovi su zaključili da apelant nije dokazao ni da je došlo do umanjenja njegove imovine. U vezi s tim obrazloženo je da sama povreda ugovorene obaveze ne mora nužno rezultirati štetom, naročito kad se ima u vidu da je naloge za transakcije sa apelantovog računa potpisivao apelantov direktor. Prema mišljenju sudova, ukoliko je time došlo do umanjenja apelantove imovine, on je to mogao dokazivati svojom finansijskom dokumentacijom (bruto bilans) iz spornog perioda. Također, redovni sudovi su zaključili da utvrđeni iznos spornih transakcija koji je utvrđen vještačenjem ne može predstavljati utvrđenu visinu štete samo zato što apelant tvrdi da taj iznos za njega predstavlja štetu. 4. Prema ocjeni redovnih sudova, primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), sudovi su zaključili da apelant nije dokazao da mu je tuženi pričinio štetu, pa je shodno odredbama čl. 126. ZPP.-a i čl. 154. i 155. Z akona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
...
- Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
- Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim Predmet broj: AP-2339/21 5 Odluka o dopustivosti referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
- Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja, svoje odlučenje o tome da apelant nije dokazao svoje tvrdnje detaljno obrazložili. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje tog prava. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno."
(Iz Odluke Ustvnog suda BiH broj AP-2339/21, od 29. maja 2025. godine)