UKOLIKO SUDSKI VJEŠTACI RASPOLAŽU PRAVOSNAŽNIM RJEŠENJEM O ISPLATI TROŠKOVA ZA IZVRŠENO VJEŠTAČENJE, ONI TE TROŠKOVE ZAKONITO MOGU OSTVARIVATI U IZVRŠNOM POSTUPKU (BUDUĆI DA TAKVO RJEŠENJE PO ZAKONU O IZVRŠNOM POSTUPKU IMA ZNAČAJ IZVRŠNE ODLUKE), A NE PODNOŠENJEM PARNIČNE TUŽBE PROTIV OSNIVAČA SUDA KOJI JE DONIO RJEŠENJE O TROŠKOVIMA VJEŠTAČENJE.
Iz obrazloženja:
"Uvodna napomena
- Apelanti su sudski vještaci različitih struka i oni su na osnovu naloga sudova u ranije vođenim parničnim i vanparničnim postupcima izvršili vještačenja. U skladu s tim sudovi su donijeli rješenja kojima je određeno da se apelantima izvrši isplata preciziranih novčanih iznosa na ime naknade troškova vještačenja. Međutim, te naknade im nisu isplaćene.
Parnični postupci u kojima su donesene osporene odluke
- Apelanti su podnijeli tužbe Osnovnom sudu u Banjaluci i Osnovnom sudu u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sudovi) protiv tužene kojima su tražili isplatu dugovanja po osnovu troškova za izvršena vještačenja.
- Odlučujući u prvostepenim postupcima, Osnovni sudovi su donijeli presude, preciziranih brojeva i datuma, kojima su tužbeni zahtjevi apelanata usvojeni i tužena obavezana da im na ime duga za izvršena vještačenja isplati precizirane novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Također, tužena je obavezana da apelantima nadoknadi troškove postupka. U obrazloženjima prvostepenih presuda Osnovni sudovi su, između ostalog, naveli da su novčane naknade na ime predujma troškova za izvršena vještačenja uplaćene na račun posebnih namjena – depozitni račun. Dalje, sudovi su naveli da depozitnim računom, shodno odredbama Zakona o trezoru, upravlja i raspolaže Ministarstvo finansija Republike Srpske. Međutim, kako su sudovi ukazali, te naknade apelantima nisu isplaćene. U vezi s tim, Osnovni sudovi su istakli da se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužene da naknade nisu isplaćene zbog toga što je nad Bankom Srpske, u kojoj su konkretna novčana sredstva deponirana, otvoren stečajni postupak. Naime, sudovi su pojasnili da apelanti nisu ni u kakvom materijalnopravnom odnosu s Bankom Srpske tako da otvaranje stečajnog postupka ne utječe na njihovo pravo da od tužene potražuju naknade na ime vještačenja. Pri tome, sudovi su istakli da su apelanti u obligacionopravnom odnosu s tuženom jer je organ tužene, konkretno sud, dao nalog apelantima da izvrše vještačenja. Osnovni sudovi su naveli da je tužena odgovorna za svoje organe i samo ona ima stranačku sposobnost u takvoj vrsti sporova. Shodno tome, sudovi su zaključili da je tužena bez osnova zadržala sredstva koja su uplaćena na ime vještačenja, pa se u smislu odredbi člana 210. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) neosnovano obogatila za te iznose. Osim toga, Osnovni sudovi su usvajanje tužbenih zahtjeva obrazložili i primjenom odredbi člana 749. ZOO-a ukazujući da je između apelanata i tužene zasnovan ugovor o nalogu jer su sudovi angažirali apelante da izvrše vještačenja. Sudovi su također naveli da je postupanje tužene suprotno zakonskim odredbama i da je apelantima pričinjena šteta u smislu člana 155. ZOO-a za koju odgovara tužena u smislu člana 172. ZOO-a.
- Tužena je protiv prvostepenih presuda podnijela žalbe Okružnom sudu.
- Presudama Okružnog suda, preciziranih brojeva i datuma, uvaženo je sedam žalbi i prvostepene presude su preinačene tako što su tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni, dok su preostale tri žalbe odbijene i prvostepene presude potvrđene. U obrazloženjima presuda kojima su žalbe uvažene Okružni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da se tužena neosnovano obogatila odnosno da su ispunjeni uvjeti za primjenu člana 210. ZOO-a. Naime, sud je pojasnio da sredstva uplaćena na depozitni račun suda za potrebe vještačenja nisu prešla u imovinu tužene. Polaganje sudskog depozita, kako je sud naveo, regulirano je odredbama Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) i nije propisano da će predmet depozita deponiranjem postati vlasništvo tužene (izuzev u smislu člana 224. ZVP-a, ali to ovdje nije slučaj). Stoga je, prema stavu Okružnog suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je također ukazao da se ne radi o situaciji koju regulira odredba člana 749. stav 1. ZOO-a. Naime, sud je ukazao da on nije nalogodavac niti su apelanti nalogoprimci. Činjenica da su u postupcima u kojima su provedena navedena vještačenja parnične stranke predujmile novčana sredstva za naknadu troškova vještačenja, a ne sud, dokazuje da se ne radi o ugovoru o nalogu. Dalje, Okružni sud je naveo da u radnjama organa tužene nema protivpravnosti ni uvjeta za odštetnu odgovornost u smislu čl. 155. i 172. ZOO-a. Kako je sud ukazao, odgovornost pravnog lica za rad njegovih organa postoji u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada. Prema ocjeni suda, ne može se zaključiti da je tužena postupala suprotno zakonu i pravilima struke koji odudaraju od uobičajene metode rada u državnom tijelu i mimo cilja koji je određen.
...
- U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu iz Odluke broj AP-4621/20 u kojoj je razmatrano pitanje da li rješenje o isplati troškova za izvršeno vještačenje ima značaj izvršne odluke, kako to reguliraju relevantne odredbe ZIP-a (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4621/20 od 8. juna 2022. godine). Prezentirajući taj predmet, Ustavni sud će se referirati i na navode apelanata u odnosu na stav izvršnih sudova da rješenja o dosudi troškova za vještačenja ne predstavljaju izvršne isprave te navode o pravnoj nesigurnosti. Naime, izvršni postupak u tom predmetu je pokrenut na osnovu rješenja o troškovima za izvršeno vještačenje. Međutim, redovni sudovi su, u konačnici, zauzeli stav da takvo rješenje ne predstavlja izvršnu ispravu u smislu odredbi člana 23. ZIP-a, već ima snagu rješenja koje se tiče upravljanja postupkom, te uputili apelanta da svoja prava ostvari u parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud je, odlučujući o podnesenoj apelaciji, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, ukinuo drugostepeno rješenje i predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju odluke Ustavni sud je ukazao da iz relevantnih odredbi ZIP-a (vidi tačku 33. navedene odluke) proizlazi da su izvršne isprave, između ostalog, odluke sudova i da se sudskom odlukom smatra, između ostalog, i rješenje. Također, sudska odluka je izvršna ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Dalje, izvršna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Najzad, ukoliko nije određen rok za dobrovoljno izvršenje, rok se određuje u izvršnoj ispravi. Dakle, Ustavni sud je razmotrio stav izvršnih sudova u kontekstu primjene relevantnih odredbi ZIP-a kojima je reguliran institut izvršne isprave. Ustavni sud je, imajući u vidu okolnosti tog slučaja, tj. postojanje rješenja o isplati troškova vještačenja kojim je naloženo računovodstvu suda da apelantu s depozitnog računa isplati precizirani novčani iznos, te sadržaj, odnosno analizu prethodno navedenih odredbi ZIP-a naveo „da je proizvoljan stav redovnih sudova da nalog računovodstvu dat od sudije koji postupa u određenom predmetu nema značaj izvršne odluke, već ima snagu rješenja koje se tiče upravljanja postupkom. Kod svega navedenog Ustavni sud nalazi da je proizvoljno i upućivanje apelanta da u redovnom parničnom postupku treba da ostvari svoja prava“ (tačka 34).
...
- Shodno tome, Ustavni sud smatra da se sam po sebi nameće zaključak da u specifičnim okolnostima konkretnih slučajeva nije ni bilo potrebe da apelanti traže odlučenje u parničnim postupcima. Naime, njihova potraživanja su nesporno utvrđena i stoga nisu ni trebala da budu predmet ponovnog razmatranja u bilo kakvom postupku. Pod pretpostavkom da bi u parničnim postupcima koji su predmet razmatranja ove odluke Ustavnog suda bilo udovoljeno tužbenim zahtjevima, apelanti bi zapravo dobili još jednu izvršnu ispravu kakvom od ranije raspolažu i koja se odnosi na identično potraživanje. Takav pristup dovodi u pitanje sam značaj i svrhu donesenih rješenja o isplati troškova za izvršena vještačenja ukoliko bi se o pravomoćno utvrđenim potraživanjima ponovo raspravljalo u nekom novom parničnom postupku.
- Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će, pored postojećih rješenja o isplati troškova vještačenja, tužbeni zahtjevi kojima su tražili isplatu istih troškova za izvršena vještačenja biti ostvareni u konkretnim parničnim postupcima. Ustavni sud smatra da su apelanti po redovnom toku stvari, uprkos prvobitno zauzetom stavu izvršnih sudova da se ne radi o izvršnim ispravama, umjesto podnošenja tužbi trebali da pokrenu izvršne postupke protiv tužene i tako namire svoja potraživanja. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da pristup iz ovog predmeta korespondira praksi iz predmeta br. AP-4621/20 i AP-367/21 navedenoj u prethodnom dijelu odluke."
(Iz Odluke Ustvnog suda BiH broj AP-2548/21, od 29. maja 2025. godine)