PARNIČNI SUD NIJE POVRIJEDIO PRAVILA POSTUPKA U SLUČAJU KADA JE, ZBOG KAŠNJENJA PUNOMOĆNICE TUŽIOCA, DONIO RJEŠENJE DA SE TUŽBA SMATRA POVUČENOM, A POTOM, NAKON ŠTO JE NA ROČIŠTE ZA GLAVNU RASPRAVU PRISTUPILA PUNOMOĆNICA TUŽIOCA SA SVEGA ŠEST MINUTA ZAKAŠNJENJA, DONIO RJEŠENJE KOJIM JE STAVIO VAN SNAGE RJEŠENJE DA SE TUŽBA SMATRA POVUČENOM, NAKON ČEGA JE ROČIŠTE NASTAVLJENO.

INSISTIRANJE NA OSTANKU RJEŠENJA O POVLAČENJU TUŽBE, UPRKOS NEZNATNOM I OPRAVDANOM KAŠNJENJU PUNOMOĆNICE TUŽIOCA, VODILO BI NEOPRAVDANOM FORMALIZMU, NEPOTREBNOM PROCESNOM USLOŽNJAVANJU I POVREDI NAČELA EKONOMIČNOSTI.

Iz obrazloženja:

"4. Činjenično stanje Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Predmet broj AP-1253/21 3 Odluka o dopustivosti i meritumu 5. 6. Tužilac je 5. juna 2012. godine podnio tužbu protiv apelanta radi stjecanja bez osnova. Iz zapisnika Osnovnog suda s ročišta za glavnu raspravu održanog 16. januara 2017. godine, koji je dostavljen u prilogu apelacije, proizlazi da je ročište počelo u 9 sati, da je na ročištu bio prisutan apelant u svojstvu tuženog, da za tužioca nije pristupio niko iako je tužilac uredno obaviješten. Nakon toga sud je, na apelantov prijedlog, donio rješenje da se tužba u ovoj stvari smatra povučenom. Osnovni sud je u nastavku zapisnika konstatirao da je u 9.06 pristupila tužiočeva zastupnica, u vrijeme dok je apelantov punomoćnik diktirao zahtjev za naknadu troškova postupka, koja je svoj izostanak opravdala kašnjenjem sata na zidu kancelarije. Osnovni sud je na zapisnik donio rješenje kojim je stavio van snage rješenje s istog ročišta prema kojem se tužba u konkretnoj pravnoj stvari smatra povučenom, nakon čega je ročište nastavljeno.

...

22. Ustavni sud zapaža da se apelantovi prigovori suštinski odnose na navode o proizvoljnosti sudova u odlučivanju o pitanju punomoćnikovog ovlaštenja u ranije provedenom izvršnom postupku i na navode o nedostatku obrazloženja u odnosu na apelantove žalbene prigovore. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). 23. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ta obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita zavisno od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). 24. U vezi s apelantovim tvrdnjama da sud nije mogao na zapisnik konstatirati da opoziva rješenje o povlačenju tužbe, Ustavni sud zapaža da je apelant taj navod istakao i u tužbi podnijetoj prvostepenom sudu i da je prvostepeni sud ocijenio da se radi o raspravnom rješenju sa zapisnika s tog ročišta i da, u smislu člana 84. stav 1. ZPP-a, nije bilo osnova da se takvo rješenje ponovo donese. Takvo obrazloženje je prihvatio Okružni sud. 25. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća da „pretjerani formalizam“, prema praksi Evropskog suda, može biti u suprotnosti sa zahtjevom osiguranja praktičnog i učinkovitog prava na pristup sudu prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. To se obično događa u slučajevima koji uključuju posebno strogu konstrukciju proceduralnog pravila, čime se sprečava ispitivanje merituma zahtjeva, uz popratni rizik da bi pravo podnosioca predstavke na učinkovitu zaštitu sudova bilo povrijeđeno. Donoseći tu ocjenu, Evropski sud je često naglašavao pitanja „pravne sigurnosti“ i „pravilnog provođenja pravde“ kao dva središnja elementa za povlačenje razlike između pretjeranog formalizma i prihvatljive primjene proceduralnih formalnosti. Konkretno, Evropski sud je zaključio da je pravo na pristup sudu narušeno kada pravila prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog provođenja pravde, te tvore neku vrstu prepreke koja sprečava stranku u sporu da o njegovom ili njezinom slučaju odluči nadležni sud o meritumu (vidi Evropski sud, Efgan Çetin i ostali protiv Turske, presuda od 3. oktobra 2023. godine, predstavka broj 14684/18, tačka 38. s daljnjim referencama).
23. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju, iako je predsjednik suda utvrdio da je sutkinja postupila protivno članu 97. stav 3. ZPP-a kada je na zapisniku s ročišta opozvala rješenje o povlačenju tužbe, insistiranje na ostanku na snazi rješenja o povlačenju tužbe bilo pretjerano formalističko i suprotno osnovnim načelima pravičnog i ekonomičnog vođenja parničnog postupka. Sankcija za kašnjenje od svega šest minuta, u situaciji kada je tužiočeva zastupnica odmah po dolasku objasnila razloge i zatražila nastavak rasprave, a sud to ocijenio opravdanim, ne bi bila razmjerna cilju procesne discipline, niti bi služila interesima pravde. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, iako povrat u prijašnje stanje nije formalno zatražen, Osnovni sud suštinski postupio prema članu 328. ZPP-a jer je odmah po dolasku tužiočeve zastupnice na ročište (nakon svega šest minuta) ocijenio kašnjenje opravdanim i nastavio raspravu. Na navedeni način je, prema ocjeni Ustavnog suda, Osnovni sud faktički odobrio povrat u prijašnje stanje stavljanjem van snage rješenja o povlačenju tužbe. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije izmijenio već konačnu Predmet broj AP-1253/21 10 Odluka o dopustivosti i meritumu procesnu odluku, suprotno članu 84. stav 1. ZPP-a, nego je preispitao svoje postupanje u toku istog ročišta, a u svjetlu naknadno nastale okolnosti (dolazak punomoćnika i opravdanje). U smislu navedenog, Ustavni sud ističe da bi insistiranje na ostanku rješenja o povlačenju tužbe uprkos neznatnom i opravdanom kašnjenju vodilo neopravdanom formalizmu, nepotrebnom procesnom usložnjavanju i povredi načela ekonomičnosti iz čl. 7. i 10. ZPP-a. Imajući i vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud suštinski primijenio pravne institute pravilno, čak i ako formalno nije koristio termin „povrat u prijašnje stanje“."

(Iz Odluke Ustvnog suda BiH broj AP-1253/21, od 29. maja 2025. godine)