U SLUČAJU KADA SE ODLUČUJE O SRAZMJERNOM DIJELU PENZIJE PO SPORAZUMU ZAKLJUČENOM IZMEĐU DOMAĆIH NOSILACA OSIGURANJA, NIŠTA U SAMOM SPORAZUMU, A NI U ZAKONU O PIO, NE UKAZUJE DA ODREDBE TOG SPORAZUMA ISKLJUČUJU PRAVO OSIGURANIKA NA ZAJAMČENU PENZIJU (OSIM U SLUČAJU KADA SE RADI O IZUZECIMA PROPISANIM U TOM ZAKONU).

IZ TOG RAZLOGA NEPRIMJENJIVANJE ODREDABA ZAKONA O PIO I U PREDMETIMA U KOJIMA SE NE RADI O IZUZECIMA PROPISANIM TIM ZAKONA, PREDSTAVLJA PROIZVOLJNU PRIMJENU ZAKONA (JER NEPRIMJENJIVANJE NIJE PROPISANO ZAKONOM), I NEOPRAVDANO MIJEŠANJE U PRAVO NA IMOVINU OSIGURANIKA KOD KOJIH NISU PRIMJENJENE TE ZAKONSKE ODREDBE.

Činjenično stanje:

Apelant koji ima ukupan penzijski staž u Bosni i Hercegovinu u trajanju od 40 godina i jedan dan,  (od čega penzijski staž ostvaren poslije 30. aprila 1992. godine u FBiH iznosi 223 mjeseca, a u RS dva mjeseca), podnio je zahtjev Federalnom zavodu PIO/MIO za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

Rješenjem prvostepenog organa od 20. oktobra 2014. godine apelantu je priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret tuženog u mjesečnom iznosu od 192,889 KM.

Apelant je protiv tog rješenja izjavio žalbu, koaj je rješenjem Federalnog zavoda od 11. marta 2015. godine, odbijena kao neosnovana.

Protiv tog rješenja apelant je kod Kantonalnog suda u Tuzli pokrenuo upravni spor koji je okončan presudom broj 03 0 U 013815 15 U, od 8. februara 2017. godine.

Tom presudom tužba je usvojena, oba rješenja tuženog poništena, a konkretna upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret tuženog, s tim da je kao osnovica za izračunavanje srazmjernog iznosa uzeta zajamčena penzija.

Protiv navedene presude Federalni zavod je Vrhovnom sudu Federacije podnio zahjtev za vanredno preispitivanje.

Odlučujući o tom zahtjevu Vrhovni sud je presudom broj 03 0 U 013815 17 Uvp, od 4. februara 2021. godine, usvojen zahtjev tuženog, pa je presudu Kantonalnog suda preinačio i apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu, ističući da je apelantu, pravilnom primjenom odredbe člana 8. stav 1. Sporazuma, priznato i obračunato pravo na srazmjerni dio starosne penzije, koji pada na teret tuženog, i da mu se nije mu se direktnom primjenom odredbe iz člana 72. stav 2. Zakona o PIO nije mogao osigurati „zajamčeni iznos penzije“, jer se navedena odredba odnosi isključivo na osiguranike kod kojih je ukupan penzijski staž ostvaren kod nosioca osiguranja u FBiH, što nije bio slučaj u ovoj upravnoj stvari.

Odluka Ustavnog suda:

Postupajući po apelaciji Ustavni sud je ukinuo presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i predmet vratio Vrhovnom sudu Federacije, uz nalog da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Iz obrazloženja:

"29. Ustavni sud zapaža da je nesporno da se prilikom utvrđivanja srazmjernog dijela penzije, kad je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja u BiH, primjenjuje Sporazum. Međutim, Ustavni sud zapaža da ništa ne ukazuje da odredbe Sporazuma isključuju primjenu člana 72. Zakona o PIO u konkretnom slučaju. Naime, iz člana 8. stav 1. Sporazuma, na koji se pozvao Vrhovni sud, proizlazi da se prilikom određivanja srazmjernog dijela penzije koji pada na teret svakog nosioca osiguranja uzima u obzir, između ostalog, iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. Sporazuma. Ustavni sud podsjeća da iz člana 7. Sporazuma proizlazi da svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu čl. 5. i 6. tog sporazuma (te odredbe se odnose na uračunavanje penzijskog staža). Dakle, iz navedene odredbe jasno proizlazi da nosilac osiguranja određuje penziju po propisima koje primjenjuje, a to je u konkretnom slučaju Zakon o PIO. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 72. stav 3. Zakona o PIO eksplicitno navedeno na koja lica se odredbe st. 1. i 2. tog člana ne odnose. Naime, iz stava 3. navedenog člana jasno proizlazi da se odredbe člana 72. Zakona o PIO ne odnose na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima, niti na korisnike iz stava 2. koji nemaju prebivalište na teritoriji BiH, ukoliko međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije ostvario pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima. Također, iz apelacionog spisa ne proizlazi da apelant nema prebivalište na teritoriji BiH.

30. Imajući u vidu navedeno, pogotovo to što iz odredbi Sporazuma, kao i čl. 82. stav 4. i 96. stav 3. Zakona o PIO na koje se pozvao Vrhovni sud ne proizlazi bilo kakvo ograničenje u vezi s primjenom odredbi člana 72. Zakona o PIO u konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može utvrditi na osnovu čega je Vrhovni sud zaključio da se odredbe člana 72. Zakona o PIO ne mogu primijeniti i na apelanta.
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo posljedica proizvoljne primjene zakona, odnosno da nije „propisano zakonom“. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale aspekte člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

33. S obzirom na zaključak o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude pozvao na odredbe Zakona o PIO i Sporazuma iz kojih ne proizlazi da se na apelanta ne mogu primijeniti odredbe člana 72. st. 1. i 2. Zakona o PIO, zbog čega takvo obrazloženje ukazuje da je u konkretnom slučaju došlo do nezakonitog miješanja u apelantovo pravo na imovinu."

(Iz Odluke Ustvnog suda BiH broj AP-1503/21, od 23. januara 2025. godine)